Članak je objavljen u Privrednom vjesniku br. 3973, 10.4.2017.
Zajedničko značajnom broju menadžera je da su u stalnom kriznom stanju. Jedno je imati intenzivne poslovne periode kada je iznadprosječno opterećenje ili kritično razdoblje. Međutim, kada to postane stil rada, onda to nije datost biznisa, već problem upravljanja.
Dio organizacija je postavljen tako da se podržava „dahćući način rada“, očekuje se da su ljudi stalno u brzini, da pušu od posla, da djeluju zabrinuto – jer inače ih se ne drži ozbiljnima. Uskoro zaposlenici obavljaju i nepotrebne zadatke samo da „kao nešto rade“. Poseban primjer su realno zahtjevne situacije, primjerice zadnji dani projekta, kada se dodatno pojačava atmosfera, pa moramo i „izgledati“ napeto. Tada se one koji ostaju smireni u takvoj situaciji percipira kao neradnike. Paradoks je to da će možda upravo takvi zaposlenici biti efikasniji od onih koji su zabrinuti i napeti. Istina je da su ljudi različiti. Različito reagiramo na stres. Neki su baš smireni baš kada je najgore, i to je njihov stil suočavanja. Voditelj tima koji je impulzivan i temperamentan tip, vjerojatno misli da ovi smireni nisu dovoljno efikasni. Ali lako je moguće da je upravo obrnuto, da osobe koje su napete smanjuju efikasnost tima. Da i ne govorimo o tome da je za neke procese potrebno vrijeme.
S druge strane, postavlja se pitanje koliko ste lider, a koliko menadžer, posebice kada čovjek napreduje na više pozicije. Zadržavanje starog načina rada, usprkos tome što imate drugu ulogu, nije dobro. Na nižim razinama imate veću količinu operative i odrađivanja. Na višim razinama upravljate timom koji to radi i ne očekuje se od vas da radite njihov posao. Dio menadžera misli da se oko njih onda treba prašiti još više, umjesto da uspore, a po potrebi i stanu. Jedna od njihovih glavnih uloga jest stvoriti prostor sebi (a i drugima) da im se sve slegne, da vide širu sliku kako bi obuhvatili sve faktore koji djeluju na biznis.
Postoji razlika između uloge menadžera i uloge lidera, no na rukovodećem mjestu trebati imati oboje u sebi. Jedan odrađuje zadatke i upravlja, a drugi stvara viziju, ruši neka postojeća pravila. Danas je većina industrija takva da je potrebno da osjetite što se događa i da brzo reagirate. No, kako biste mogli brzo reagirati, potrebno je da imate razdoblje kada funkcionirate u sporijoj brzini. Nije moguće stalno biti u sprintu. Ako ne nađete vrijeme i prostor da razbistrite glavu i dođete sebi, vjerojatno imate iskrivljenu sliku onoga što vas okružuje. Usporiti ili stati je neophodno, da bismo postali svjesni što nam je potrebno, što dalje, na koji način, da bismo osjetili tvrtku i druge ljudi, da bismo došli sebi kao lider i organizacija. U onom pustom odrađivanju koje je na nekim razinama neophodno, to nije moguće ostvariti. Tko nema prostor i vrijeme da dođe sebi, nije lider. Hoćemo li to zvati „vrijeme za sebe“, „pola sata tišine“, „meditacija“, „mindfulness“, „tehnika disanja“, „grounding“ (uzemljivanje) ili bilo koju novu buzz riječ, bitno je doći sebi. Kada je čist um i srce, sve je jasnije. Kada je um kaotičan, a srce nemirno, to je kao da smo pijani. Moć je kao pijanstvo. A što je menadžer viši u hijerarhiji, moći je više – to je kao da imate stalnu dozu narkotika u krvi. To je normalno i neminovno, samo tu činjenicu treba uzeti u obzir, da se, kako bi mladi rekli “ne zabrije”.
Upravljanje i balansiranje stresom je svakom menadžeru nužno jer sve što ga okružuje donosi veliku količinu stresa. Vjerujte mi, s upola manje napora može se postići bolji rezultat. Često su i neke organizacije histerične u svom poslovanju. No trebamo biti svjesni da histerija neće polučiti efikasnost. Stoga, pronađite vrijeme i prostor za rast lidera u sebi.
Comentários